Tradicionalni Uskršnji običaji u Briševu  selu zadarskog zaleđa.

Mladi i djeca na Cvjetnicu peru lice u vodi u kojoj se noć prije uronilo proljetno cvijeće. Brojni crkveni obredi karakteristični su za Veliki četvrtak, a tog dana vjernici dolaze i listi prid križ. Puk se u crkvu poziva drvenim čegrtaljkama. Vazmak i pogača su najpoznatija uskrsna jela.

Tradicionalna drvena čegrtaljka

S Uskrsom već nastupaju običaji proljetnog ciklusa, u kojima dolazi do izražaja posvećivanje pažnje zemlji i poljodjeljskim radovima.

Na Cvjetnicu ili Maslinsku nedjelju bio je običaj da mladi i djeca peru lice u vodi u koju je prethodnu večer stavljeno razno proljetno cvijeće, a dobivaju i jaje koje se kraj vode ili u vodu stavljalo. Maslinove grančice koje su se u crkvi blagoslivljale kod kuće su se držale s najvećim poštovanjem, na istaknutom i posebnom mjestu.

Veliki četvrtak, petak i subota prolazili su u pripremama za blagdan Uskrsa i u crkvenim obredima. Do promjene dolazi šezdesetih godina 20. stoljeća. Obredi mise večere Gospodnje, klanjanje križu i vazmeno bdijenje održavali su se u jutarnjim satima, a poslije podne i predvečer oficij – pjevanje jutrenje i pohvala nastupajućeg dana. Nakon oficija na Veliki petak održavala se i procesija, Toga dana se dolazilo u crkvu “listi prid križ“, tj. puzati na koljenima od vrata do oltara gdje se ljubio križ. Zvona nisu zvonila od Velikog četvrtka do Velike subote, pa se na službe pozivalo i u crkvi su se upotrebljavale drvene čegrtaljke. Osobito se strogi post držao na Veliki petak. Čak se i zvonima Sto su visila o vratu volovima stavljalo trave da ne zvone. Posebno obredno jelo za Uskrs je pečeno janje, vazmak. Klalo se na Krsnu (Veliku) subotu i na uskrsno jutro se pečeno nosilo na blagoslov u crkvu. Kosti od vazmaka nisu se bacale, već zakapale u zemlju. Krvlju vazmaka bi se na vratima dvora načinio križ, prema starozavjetnom pashalnom običaju koji nalazimo u Bibliji. Drugo važno obredno jelo je pogača, uskrsni slatki kruh, koja se također, uz jaja, mladi luk, vino i sir nosila u crkvu na blagoslov i s najvećim poštovanjem blagovala. Jaja su se bojala, a njima se i tucalo, tj. udaralo jajem o jaje s namjerom da će onaj čije ne pukne dobiti drugo jaje.

Tekst napisali: Ivana Milin / Suzana Selimi

The post Tradicionalni Uskršnji običaji u Briševu appeared first on Narodni.NET.

Glavica je malo mjesto udaljeno 25 kilometara od Zadra. To je jedno od rijetkih mjesta u kojem je sačuvana tradicija i tradicionalni običaji vezani za najveći kršćanski blagdan Uskrs.

Pripreme za Uskrs započinju već u korizmeno vrijeme, a nastavljaju se kroz Veliki tjedan( već smo pisali o Velikom tjednu) koji započinje tradicionalnim umivanjem u cvijeću na Cvjetnicu i blagoslovom maslinovih grančica. U vazmenom trodnevlju brojnim obredima nastoji se potaknuti ljude na razmišljanje o muci i smrti Isusovoj te ih na taj način i duhovno pripremiti za najvažniji kršćanski blagdan.
Pepelnicom (možete pročitati više o običajima na Pepelincu) započinje obredno čišćenje, na način da se ljude posipa pepelom. To je ujedno dan posta i nemrsa. U korizmi je običaj nemrsa, odnosno ne jedenja mesa, ako ne svaki dan, a ono obvezno petkom.

Cvjetnica ili Nedjelja muke Gospodnje uvodi nas u Veliki tjedan, tjedan Isusove muke i smrti. Svečanom maslinovim grančicama sjećamo se Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem. Kod nas je običaj da se dan prije ubere raznovrsno cvijeće koje se stavi u vodu, da bi smo se ujutro na Cvjetnicu mogli umivati u tom cvijeću.

Blagoslovljene maslinove grančice koriste se za zaštitu kuće i plodnost polja. Najstariji član obitelji grančice nosi na polja koja su zasađena, da ih blagoslovi i da grančicu stavi u zemlju.
Veliki tjedan priprema je za predstojeće uskrsne blagdane, vezuju se crkvena zvona i sve se prekriva ljubičastom tkaninom. Na Veliki Četvrtak posvećuje se sveto ulje za sakramente i blagoslivlja bolesničko ulje, a navečer slavi se obred Gospodnje večere, na kraju obreda pjeva se prvi dio Gospina plača, a drugi dio završava se na Veliki petak.

Uskrs se slavi vazmenim trodnevljem Krista umrlog, pokopanog i uskrsnulog. To ie Veliki petak, Velika subota i Nedjelja uskrsnuća Gospodnjeg odnosno Uskrs.

Na Veliki petak održava se strogi post, u crkvi se održava obred klanjanja presvetom sakramentu i obred ljubljenja križa. Nema svete mise već obred Muke. Na kraju se nastavlja pjevati drugi dio Gospina plača. Prošireno je vjerovanje da na Veliki petak valja piti više crnog vina Vjeruje se da koliko tad popiješ vina, da toliko dobiješ krvi.

Gospin plač Ansambl Lado

httpv://www.youtube.com/watch?v=9_WwI52ymq0

Velika subota je dan kad se razvežu crkvena zvona, tad započinje Vazmeno bdijenje, najsvečanije bogoslužje crkvene godine obuhvaća službu svjetla, službu riječi, krsnu službu i euharistijsku službu. Kod nas se na taj dan nosi jelo na blagoslov, hranu koja će se blagosloviti na Uskrs. Cijeli dan se priprema hrana koja će se blagosloviti; peku se pogače, kuhaju jaja, i to zajedno s ljuskom crvenog luka te tako poprimaju crvenkastosmeđu boju.

Na blagdan Uskrsa sveta misa se slavi u devet sati ujutro. Slavlje započinje ulaznom pjesmom „Gospodin slavno uskrsnu“, a završava pjesmom „Kraljice neba, raduj se“.

Osim darivanjem, o Uskrsu se uspostavlja dodir i razmjena među ljudima. Čestitanje promatramo kao razmjenu dobrih želja, posjećujemo prijatelje, susjede i rodbinu. Uskrsni blagdani obilježeni su društvenim aktivnostima, jer je Uskrs blagdan o kojem se okupljaju svi ukućani.

Nedjelja poslije Uskrsa naziva se još i Bijela nedjelja ili kod nas Mali Uskrs ona označava završetak uskršnjih događaja, te nastavak proljetnih običaja.

Tekst napisala: Josipa Stevanja

The post Uskrs i uskrsni običaji mjesta Glavica, Zadar appeared first on Narodni.NET.

Hrvati pojedine nedjelje u Korizmi nazivaju raznim nazivima, prva je nedjelja Čista nedieja, druga Pačista nedjelja, treća Brezimena nedjelja, četvrta Sredoposna nedjelja, peta Gluva nedjelja, ili Glušnica, šesta Cvitna nedjelja.

Prva nedjelja nakon poklada nazivaju Čista nedelja.

Na Čistu nedelju bio je običaj da su gazde poslije podne otišli u svoje podrume, gdje su se častili kumovi, rodbina, susjedi i drugi. Tada je vino već bilo pretočeno sa kiselice. Pred podrumovima  predvečer su zapalili vatru od kukuruzovine. Domaćice kada bi obavile posao kod kuće, nahranile su stoku pa su pošle za svojim muževima u podrume. Ponijele su sa sobom večeru za muža i njegove goste. U podrumu se večeralo i oko vatre pjevalo i veselilo. Mladež je naložila oganj na kraju sela na pašnjaku. Slično starijima i oni bi igrali, pjevali i preskakali vatru. Veselje se obično završilo oko 9-10 sati uvečer. Vjerojatno je i ovdje mladež zapalila krpe umočene u ulje ili mast te ih pričvršćene na prut zapalila, pa se s njima okretalo u noći. Običaj se zove lilanje.

U crkvi se svakog petka održava večernja misa, u selima zvana večernica. Vjernici pred crkvom, kod križa, pjevaju postne pjesme.

Za vrijeme posta na trgu ispred crkve nakon svete mise veće djevojke u grupama izvode kružni ples, ustvari kolo uz popijevku: Rime raj, rume raj, rime-rume raj…

Kad je Žalosi tijedan onda u cirkvi svezo se krizi na oltaru u crno. Na Žalosni tijedan ili Crnoj nedelji žene idu u crkvu u crnim rukavima jer su Isusa tada počeli mučiti.Na Veliki tjedan žene su išle u džasnim (žalosnim), beloj rubači i belim rukavima u crkvu. Na Veliki petak ogledalo so umotale u belu krpu nek se nitko nemre u njemu pogledat.

Korizma i korizmeni običaji

The post Korizmeni tjedan i običaji, običaji korizmenih nedjelja appeared first on Narodni.NET.

Zovemo se Isusovim učenicama kao što je to bio i Juda. I poput njega izdajemo Isusa na jeftin način odlazeći za raspadljivim blagom ovoga svijeta. Prisjećajući se Judine izdaje za trideset srebrenika pitajmo se postupamo li i mi kao Juda bez razmišljanja što će biti s nama nakon što izdamo svojeg Učitelja. 

Na svakoj misi se susrećemo sa Isusom. Promatram to kao posljednji susret s Isusom u kojem i meni govori da će ga ove noći netko od nas izdati i razmišljam: Pitamo li se i mi kao što su se zapitali Isusovi učenici: ”Da nisam ja, Gospodine?” Prepoznajemo li se u Judi koji ga izdaje ili Petru koji smatra da on to ne bi ni u kojem slučaju mogao učiniti? Jesmo li u strahu da će Isus i nama reći: ”Jao onome koji izdaje Sina Čovječjega. Bolje bi mu bilo da se ni rodio nije?” Ili smo pak mirni jer vjerujemo Isusu – da je on naš jedini spasitelj?

Na Veliku srijedu poslije podne počinju litanije, koje se održavaju tri dana.

U Santovu s velikom ih radošću pohađaju i djeca. Po završetku litanije, kada svećenik knjigom udari po klupi, tada djeca štapićima udaraju po klupi. Djeca ponesu i čegrtaljke i njima klepeću. Čine to u znak kažnjavanja Pilata koji je izdao Isusa. Običaj je popraćen velikom bukom, dok djeci pruža neopisivu radost i trajan doživljaj.

Običaji na srijedu u Velikom tjednu

The post Tradicionalni običaji na srijedu u Velikom tjednu appeared first on Narodni.NET.

Uskrsni običaji u Bukovici slični su kao i u ostalim dijelovima Hrvatske. Umivanje u cvijeću, blagoslov maslinovih grančica, ispovijed na Veliki četvrtak, bojanje jaja i detaljno čišćenje kuće, pripreme su koje se obavljaju kroz Veliki tjedan. Jelo se blagosivlja na Veliku subotu, a u košarici se nalazi i zmijska trava, za koju se vjeruje da štiti od ugriza zmije. Nakon uskrsne mise puk igra razne igre i pleše kolo, a zatim izvodi stoku na ispašu, jer se ona ni na taj dan ne smije zanemariti.

Selo Bukovica čije običaje opisujemo tipično je selo zadarskog zaleđa. Narod se u njemu redom bavio uzgojem stoke i ratarstvom. Od toga se živjelo, a i danas je tako za nekolicinu ljudi koji se iz mjesta nisu iselili.

Uskrsni običaji

Zadnjim danima poklada završavale su se igre i sve ostale karakteristike tog dijela godine nakon kojeg nastupa 40-dnevna korizma. Korizma je vrijeme u kojem se zaljubljeni parovi nisu mogli ženiti pa bi

poklade bile zadnji trenuci za to. Većinom bi se ta situacija pratila raznim šaljivim pjesmama poput ovog stiha:

„Poklade, poklade, svaki svoju popade.“

Opravdanje za takav običaj bilo je samo značenje korizme kao razdoblja duhovnog čišćenja i pripreme za najveći kršćanski blagdan. Pripreme su se vršile i u fizičkom smislu, pa su post (jedenje samo kruha i vode) i nemrs (nejedenje mesa) bili česti u vrijeme korizme. I sam početak korizme u tom je duhu. Naime, Čista srijeda bila je posna. Kroz korizmu redovito je srijedom i petkom bio nemrs.

Zadnja nedjelja pred Uskrs – Cvjetnica – (malo opširnije) bila je posebna i u skladu s imenom. Dan prije crkva bi se kitila cvijećem, a na sam dan, rano ujutro djeca bi otišla skupljati cvijeće (poljsko cvijeće, ljubičica, ciklama, cvijet badema…) nakon čega bi se u njemu umivali prethodno ne cijedeći vodu. S obzirom da se u tom kraju maslina, čiju se granu nosilo na blagoslov, rijetko nalazila, većinom bi cijelo selo svoju grančicu uzimalo s jednog od nekolicine stabala koja su rasla upravo ispred crkve. U sklopu mise održavala bi se procesija u kojoj bi vjernici obišli crkvu moleći, pjevajući, slaveći Boga, dok su djeca putem posipala cvijeće. Posebnih običaja za Cvjetnicu nije bilo. Uz tradicionalnu misu i malo bogatiji objed, ljudi su isto radili (čuvali stoku) jer je taj posao obvezan svaki dan.

Na Veliki četvrtak bi se obavljala ispovijed vjernika, a Veliki je petak bio postan i neradan.

Velika subota je najmlađima najdraži dan. Tad su se, naime, bojale pisanice i to većinom u vodi u kojoj se kuhao peršin ili orahova kora, za tamnozelenu, a ljuska crvenog luka za smeđecrvenu boju. Pisanice su se ukrašavale i urezivanjem različitih motiva. Na Veliku subotu domaćica bi detaljno očistila kuću, dvorište (avliju), torove, sjenike… pripremajuće se za veliki dan. Jelo bi se blagoslivljalo u subotu navečer, a košarica bi sadržavala sljedeće:

jaja (po jedno za svakog člana obitelji i dva za svećenika), mladi luk, kruh (pšenični kruh ukrašen narodnim motivima koji su se oblikovali čašom i za razliku od ostalih dana kruh bi prelili razmućenim jajem za postizanje sjaja), sol (nosili su soli koliko je potrebno za soljenje uskrsnog jela, a posebno se ponijela veća količina za stoku), zmijska trava (tzv. Kaloper – vjerovalo se da blagoslovljena štiti od ugriza zmije, na njenom se blagoslivljanju inzistiralo ne toliko zbog zaštite ljudi, koliko stoke). Imućnije obitelji u košaru za blagoslov stavljale bi i pršut. Blagoslivljanje  zmijske trave i soli za stoku pokazuje nam koliko su ljudi ovisili o njoj. Stoka im je bila osnova za život i za vrijeme blagdana na nju se ni je zaboravljalo. Bila je dio svakodnevnog življenja obitelji, neophodan dio.

Ujutro na sam Uskrs jela bi se blagoslovljena hrana nakon čega bi se išlo na svečanu misu. Misa bi počinjala većinom oko podneva, a nakon nje bi narod skupljen oko crkve igrao igre i plesao narodna kola. Plesalo se tzv. biračko kolo. U kolu bi sudjelovao podjednak broj muškaraca i žena. Jedan sudionik kola bio je ujedno i kolovođa, glavni pjevač, koji bi započeo pjesmu, a zatim bi pjevali i drugi. Za to vrijeme jedan bi muškarac započeo biranje, odnosno odabir djevojke koja mu se u kolu svidi. Birač bi ju primio za ruku i zajedno bi šetali sredinom kola, upoznavajući se, dok bi ostatak kola pjevao pjesmu ljubavne tematike. Vremena za upoznavanje imali su toliko koliko je trajala pjesma, nakon čega bi izabrana djevojka birala. Kolo bi se tako igralo dok god su sudionici htjeli. U skladu s pravilom neženidbe, u korizmi se kolo nije plesalo. Isto tako nije karakteristično samo za Uskrs, plesalo se za seoske fešte, sajmove i ostale vrste proslava. Pjesama koje su se u kolu pjevale bilo je mnogo. Priložit ću tek par stihova:

„Biraj mali da si zdravo

Hajde mali(a) izaberi

i vodi je kući pravo

koga tvoje srce želi.“

Osim biračkog kola igrala bi se još jedna plesna igra, tzv. kukulešće. U njoj su se izdržljivi i fizički spremni pojedinci (muškarci i žene) natjecali u brzom plesu uz zvuke usne harmonike. Pobjednik je bio najizdržljiviji plesač.

Biračko kolo:

httpv://www.youtube.com/watch?v=lO0zc0ZTDNc

Kukulešće plesna igra:

https://www.youtube.com/watch?v=SI1d4b1Pvew

U ranim poslijepodnevnim satima išlo bi se kućama na uskrsni objed, na kojem su bili svi članovi obitelji. Trpeza je bila bogata, puno bogatija od uobičajenih dana (s janjetinom, svinjetinom, mladim lukom, domaćim kruhom…). Odmor nakon ručka u poslijepodnevnim satima bio bi prekinut obvezom čuvanja stada, koje se ni za blagdane nije smjelo zapostaviti.

Uskrsni običaji u Bukovici i bojanje jaja.

Tekst napisala: Maja Kresović

The post Tradicija i Uskršnji običaji u Bukovici appeared first on Narodni.NET.

Crkvene običaje, koji do izražaja dolaze upravo u vrijeme Uskrsa, u Debeljaku (više informacija) i Sukošanu prate i brojni narodni običaji, od umivanja u ljubičicama na Cvjetnicu, škrgutanja škrguči ma, vezivanja papaka govedima i pravljenja posebnih uskrsnih jela, do igranja kola i igara koje su karakteristične za sam Uskrs.

Sukošan na wikipediji opširnije informacije. Pogledajte i službene stranice općine Sukošan.

Uskrsu je uvijek prethodila korizma, koja je slijedila nakon poklade.

Kako je običaj da se u tim razdobljima jede određena hrana, tako su se za vrijeme poklade jele svinjske nožice, uši i razna sočiva. A kada bi nastupila korizma koja je trajala 40 dana, odbacivalo se meso srijedom i petkom. U utorak i na čistu srijedu su bili omiljeni bakalar i fritule.

Sve je započinjalo Cvjetnicom (već smo pisali o cvjetnici i običajima na cvjetnicu) kada bi djevojke ujutro brale cvijeće (posebice ljubičice), s čijim su se laticama taj dan umivale da bi mirisale cijelu godinu. Tada se u crkvu na blagoslov nosila maslinova grančica, koja je imala svoje mjesto u kući punih godinu dana, do sljedeće Cvjetnice. Ako bi netko u toj godini umro, onda bi se grančica stavila u blagoslovljenu vodu i njome bi se škropio mrtvac.

Na Veliki četvrtak su se vezivala zvona kako bi zavladala tišina dok traje Isusova muka. U tom periodu nije bilo primjereno pjevati ni igrati kolo tj. nije se tukalo.

Dolaskom Velikog četvrtka škrgučalo se škrgučima napravljenim od drveta. Kad bi ih se vrtjelo, proizvodili bi zvuk koji je podsjećao na škripanje Isusovih zubi u njegovoj muci.

Na Veliki petak govedima su se vezivali papci s krpama, da ne bi oštetili zemlju, jer bi se tako Isusu povećale muke. Tada bi uslijedio cjelodnevni post, koji je dopuštao samo bakalar i bilo je uvriježeno mišljenje da se popije crno vino u znak Isusove krvi.

U subotu u podne odvezivala su se crkvena zvona, mijesile su se pogače od puno jaja. Posebno se pekao kruh na libe (mali kruščići), a za djecu su se radile kolubice (mali kruščići s jajem na vrhu).

Na sam dan Uskrsa, ljudi bi ujutro u svojoj najsvečanijoj odjeći odlazili na misu blagosloviti jaja, kruh, kapulu, vino, sol (za mudrost).

Za vrijeme mise pjevao je zbor sastavljen isključivo od muškaraca.

Nakon mise su svi odlazili u središte sela (odnosno u Sukošan) igrati kolo i pjevati, gdje je bilo dopušteno i ženama se uključiti u pjesmu.

Djevojke se nisu kitile cvijećem u kosi jer su nosile marame na glavi, i to uglavnom bijele.

Dok se kolo igralo, biralo bi se dvoje mladih koji bi stali u središte kruga te bi im se pjevalo:

„sad se vidi, sad se zna, tko se kome dopada“

Takve pjesme su se pjevale bez glazbene pratnje, a kad bi igra završila odabrana djevojka nije bila dužna poljubiti mladića (što je običaj u nekim drugim krajevima).

Kod kuće bi otac izrekao molitve nakon čega bi se marendala blagoslovljena hrana. Za ručak se pripremalo pečeno pile punjeno kruhom, jajima, slaninom i ljutikom.

Običaj bojanja jaja predstavljao je Isusovu pobjedu nad smrću, njegovo uskrsnuće. Jaja su većinom bila jednobojna, a boja se dobivala od crvene kapule, ljubičasto-plavog balučka (divlji vlasac) i iz čađe. Jedna od najdražih igara tog dana je bila tuckanje jajima.

Uskršnji običaji na Sukošanu. Foto: Zadarski list

Tekst napisala: Ivana Kragić

The post Tradicija i Uskršnji običaji na Sukošanu appeared first on Narodni.NET.

Veliki tjedan u Kalima započinje Cvjetnicom. Tada se pletu masline u križ u koji se upleću cvjetovi ciklama. Na Veliki četvrtak vezuju se zvona, te početak svete mise djeca najavljuju krčalima. Na taj dan dvanaestorici izbranih peru se noge, a na Veliki petak oko crkve ide svečana procesija s feralima. Na Veliku subotu prave se pogače i pletenice na čiji se kraj umeće jaje. Na Uskrs djeca i mladi priređuju narodne igre i pale koledu, uskrsnu vatru koju preskaču u želji za ženidbom ili udajom.

Mjesto Kali na otoku Ugljanu, smješteno tek nekoliko kilometara istočnije od trajektnog pristaništa Preko, danas je dobro povezano s gradom Zadrom i ostatkom kopna. Može se reći da su mjesta na otoku Ugljanu odavno izronila iz prokletstva otočne izoliranosti koja ih je godinama i stoljećima prije izgradnje modernih plovila osuđivala na život u siromaštvu škrte dalmatinske zemlje.

Zahvaljujući tom siromaštvu otočna su se mjesta okrenula moru i njegovim plodovima, izgrađujući tako bogatu tradiciju ribarstva koja i danas određuje životne tijekove na ovom prostoru. No, dok je more ostalo važna karika života, povezivanje otoka s kopnom promijenilo je ovisnost egzistencije o škrtoj otočnoj zemlji, a samim tim i običaje stanovnika, u velikoj mjeri određene načinom života. To je jedan od razloga što stariji načini obilježavanja blagdana više ne postoje, a zamijenile su ih nove, modeme i gotovo globalisdčke proslave.

Stari običaji Kaljana, pa tako i uskrsni običaji, u velikoj su mjeri bili određeni njihovom izoliranošću i siromaštvom, pa se s novim promjenama u životu otoka nisu nikako mogli očuvati.

U vrijeme djetinjstva i mladosti moje bake, koja mi je u velikoj mjeri pomogla pri izradi ovoga rada, život u Kalima bio je uistinu bitno drugačiji. Pričajući o uskrsnim običajima svoga rodnog mjesta baka je zašla u prepričavanje događaja iz djetinjstva, atmosfere koja je vladala u to vrijeme, a napose ushićenja koje je prožimalo dane oko Uskrsa. Premda su mi se u početku činili nevažnima, nakon određenog vremena shvatila sam da su popratni elementi važni za razumijevanje događaja o kojima priča, zapravo osnova iz koje su izrastali razni načini proslave Uskrsa.

Veliki tjedan bio je čitav obilježen blagdanskim duhom koji se budio Cvjetnicom i nije nestajao sve do kraja tjedna, tj. do Uskrsa. Cvjetnica se nije kao u nekim drugim mjestima obilježavala umivanjem u cvijeću, nego je započinjala odlaskom na misu s granama maslina posebno pripremljenima za tu prigodu. U Kalima je, naime, bio prisutan otočni običaj pletenja maslina i njihova sastavljanja u križ na čijem su se presjecištu umetali cvjetovi ciklama, u ovom mjestu poznatije pod imenom ruminka. Nastavak Velikog tjedna obilježen je nemrsom, a u petak i postom. Velikim četvrtkom započinje razdoblje posebno svečane atmosfere. Na taj su se dan vezivala zvona crkve pa ona u trodnevnom razdoblju od četvrtka do subote nisu zvonila. Umjesto zvona početak svete mise u četvrtak, službu Velikog petaka i subotu najavljivala je velika grupa djece, njih pedeset do sto, koja je prolazila tri puta oko mjesta i stvarala buku tzv. krčalima, drvenim “glazbalima” ručne izrade, sastavljenim od nazubljenog koluta koji se okreće i drvene letvice postavljene tako da udara o zupce koluta i proizvodi karakteristično klaparanje. Djeca iz mjesta kretala su se u velikim skupinama i proizvodila nevjerojatno glasan zvuk koji je uistinu dostojno zamjenjivao zvuk zvona i pozivao mještane na misu, a završetak svakog kruga bio je obilježen prigodnom pjesmicom:

Muži žene kokoše pečene

Hote dica kod svetog Lovrica

Ovo je prvi

 

Crkveni obredi Velikog Četvrtka i Velikog petka slični su onima iz drugih hrvatskih mijesta i gradova primjerice obred  pranja nogu dvanaestorici izabranih na Veliki Četvrtak ili svečana procesi ja oko crkve s feralima u večernjim satima Velikog petka.

Subota je obilježena pravljenjem pogana i na čiji se kraj umetalo jaje. Običaj bojenja jaja u mnogim domaćinstvima nije ni postojao jer je siromaštvo uvjetovalo nedostatak ove namirnice, ali bogatije su obitelji bojale jaja uz pomoć crvenog luka (kapule). Siromaštvo je, također, uvjetovalo oskudan popis jela koja su se nosila na blagoslov u nedjeljno jutro, Moja baka prisjeća kako su u njenoj obitelji, ali i u mnogim drugim obiteljima sličnog životnog standarda, na blagoslov odnošene jedino pogače, dok se meso, jaja, sol, mladi luk i druge namirnice, zbog nedostatka zaliha ili običaja nisu blagoslivljale« Uskrsno je jutro započinjalo đoručkovanjem blagoslovljene pogače koju je ranom zorom na blagoslov odnijelo najčešće najmanje žensko dijete ili majka. Nakon toga slijedio je. odlazak na misu te svečani ručak, najobilniji u siromašnoj godini.

Uskrsno je popodne bilo prožeto vrhuncem blagdanskog uzbuđenja i obilježavalo ga je međusobno druženje starih i mladih mještana. No, dok su stariji uživali u čestitanju najvažnijeg kršćanskoga blagdana, djeca i mladi zabavljali su se maštovitim narodnim igrama. Na nekoj Široj kali ili većem prostoru nalik na trg palila se od smilja i suhog drva uskrsna vatra, koleda, koju hrabriji momci i djevojke preskaču u želji za Ženidbom, odnosno udajom, Završetkom uskrsnog tjedna i samog Uskrsa u Kalima su završavali i svi običaji vezani uz ovaj blagdan. Postupno se gasilo uzbuđenje svečarskog ugođaja i otočani su se vraćali svom svakodnevnom mukotrpnom životu.

Na temelju pričanja svoje bake, poglavito iz, ushita kojim i danas govori i danima Uskrsa, mogu zaključiti da su narodni običaji ne samo definirane Činjenice pučkog života, nego i odraz duha jednog vremena. Gubitkom toga duha, one radosti koja je pratila svaki pa i najmanji ritual, gube se i istinski narodni običaji. Mi, stanovnici modernog doba, u proučavanje običaja trebamo krenuti od cjeline života ljudi koji te običaje njeguju ili su ih njegovali, te ćemo u tom slučaju otkriti brojne istine ne samo prošlosti naših predaka, nego i vlastite sadašnjosti i budućnosti.

Tradicionalni Uskrsni običaji na otoku Ugljanu

Teks napisala: Martina Vidaić

The post Uskrs i Uskrsni običaji na otoku Ugljanu i okolici appeared first on Narodni.NET.

Uskrsni običaji u Poljicima imaju veoma važnu ulogu za život njihovih stanovnika. Većina tih običaja su veoma stari i prenose se s koljena na koljeno od najstarijih vremena. Poljičani imaju poseban jelovnik u to vrijeme, koji nije puno bogatiji od svakodnevnog. Prave se pogače i nose na blagoslov, a sam čin izrade tih pogača je veoma zahtjevan i nije za svakoga. Važne su i crkvene svečanosti na Cvjetnicu, Veliki četvrtak i petak te na Bilu subotu, kao i svaki dan kroz korizmu.
Na Pepelnicu ili Čistu srijedu započinje korizma. Korizmena je prehrana kao i uobičajena, bila vrlo jednostavna i siromašna. Sastojala se ponajviše od kiselog kupusa i mahunarki (graha, boba, leće), od kojih se kuhalo varivo, samo ili pomiješano s pšenicom ili krumpirom, a začinjeno solju i maslinovim uljem.

Takva jela od povrća kuhana s tjesteninom ili krumpirom najčešće se zovu maneštre ili manistre. Tome valja pridodati uobičajenu palentu ili puru. U obične korizmene dane slane ribe, obično srdele i riba sušena na suncu, bile su svakog dana na jelovniku. U svečanije dane u korizmi spremao se bakalar i pekle su se pršurate ili fritule (vritule). To su uštipci od beskvasnoga tijesta g grožđicama, prženi u ulju ili na maslu i posuti šećerom.

Poljičani su početkom 20. stoljeća jaja smatrali mrsnom hranom, te su ih posljednji put prije Uskrsa jeli o pokladama. Ljudi su, unatoč svemu polako mijenjali ustaljene navike. To je bilo povezano s osudom onih koji su se služili danim povlasticama. Ivanišević o tome piše:

„Kada pop navišćuje po biskupskoj naredbi korizmeni otpust i tumači u koje dane može se jist mesa, čuje se žamor po crkvi, ljutu se stariji:Proklet bija ko ga se okusija, Nestalo više vire i zakona, Ne virujemo više ni u papu, ni u biskupe ni u pope, otkad su poste pobacili. Koji su pametniji, neće tomu prigovarati, nego se čuje di reku: ‘Biskup je otpustija, na njegovu dušu.“

Početkom 20. stoljeća postariji ljudi, a osobito žene, cijelu korizmu nisu jeli meso. Osnovne korizmene namirnice u priobalju navode se u pjesmici iz Poljica:

„Korizma Kupus pogrizla,

Ulje polokala,

Muku (brašno) polokala.“

U korizmi se nije sviralo niti plesalo, ni općenito veselilo.

Nedjelja prije Uskrsa je Cvjetnica. Na Cvjetnicu se na blagoslov nosio svežanj maslinovih ili palminih grančica. To je bilje tome blagdanu dalo ime, u Poljicima – Cvitnica ili Cvitna nedilja. Opis blagoslova maslinovih grančica:

„Pri velike mise svaki starešina kućni ili kogod od mlađi’ nosi naručak kića maslinovine, jelića i drugog zelenog granja, unaša u crkvu, ‘di pop blagoslovi. Napose blagoslovi se naramak maslinova pruća s lišćem, drži se na otaru, a kad se dovrši blagoslov, pristupaju stariji, poljubu misniku ruku i primaju na dar po jednu grančicu.“

U Poljicima su muškarci, napose stariji, kućedomaćini nosili grančice na blagoslov. Poljički su mornari blagoslovljene grančice stavljali na jarbole, a ribari na provu brodova ako nisu imali jarbola.

Blagoslovljena se grančica zatakne za strehu, svete slike, raspelo ili nešto što je obvezno visjelo u sobi. Stavljala se i u zemlju na polju ili u vrtu, a trebala je osigurati zdravlje, sreću, zaštitu i dobar urod.

U obredima Velikog tjedna bile su prisutne šibe i smatralo se da njihova prisutnost može podariti blagoslov. Pučko shvaćanje iz Poljica:

„Šibice od barabana kažu da su sritne, a najsritnija opet ona šibica što ima na sebi tri blagoslova: na Cvitnicu, na otkrivanje križa i na barabana.“ .

Šibama se pripisivalo slično djelovanje kao i grančicama blagoslovljenima na Cvjetnicu. Na Veliki četvrtak ili petak molilo se i po sto Očenaša, Zdravomarija i Slavaocu. Moleći se uz Božji grob na Veliki četvrtak ljudi nisu smjeli sjesti već samo kleknuti ili stajati. Na Veliki petak se stalno kod kuće molilo ili su bili u crkvi uz Božji grob. U uređivanju Božjeg groba sudjelovali su mještani, donoseći cvijeće i svijeće. Na misi se taj dan ljubio križ. Navečer se održava procesija i pjeva se „Puče moj:“

„Puče moj,

što učinile tebi ili u čemu ožalostile tebe, odgovori meni!“

Na Veliki petak ljudi su se gotovo potpuno suzdržavali od jela. U Poljicima se nije jelo ni pilo:

„Nađe se pobožne čeljadi, da će postiti u suvo ili „žeživat“ od jedne do druge „glorie“, to će reć 48 uri ne okusit se ni kapi vode. To se zove „postit gloriju“ na čast muke spasiteljeve, a dobije se veliko pročoišćenje.“

Proširilo se vjerovanje da taj dan valja piti više crnog vina. U Poljicima se često govorilo:

„U Veliki petak koliko se vina popije, onoliko krvi u žile navrije.“

Na Veliku subotu su se u Poljicima kupali ljudi koji su imali svrab, a da bi kupanje bilo uspješnije cijeli su čin izvodili gotovo obredno:

„I na Bilu subotu, kad se proslavi Gloria u crikvi, idu se niki okupat u more ili živu vodu u Cetini, da jim se skine srab, ali idući tamo ne imaju se obazirat na nikoga.“

Dio obreda na Veliku subotu je blagoslov vatre. Blagoslovljena se vatra kući prenosila pomoću komada drva. Smatralo se da blagoslov neće napustiti kuću sve dok se obnovljena vatra ne ugasi. Zar su najčešće prenosile žene.

Početkom 20. stoljeća u uskrsnoj noći, blagoslovljenom vodom su blagoslivljali sav životni prostor:

,,U donjin Poljicin malo se ko slatko naspavao na Uskrs obnoć: jesu li mitila ponoć, od svake kuće po jedno, dvoje i troje ide po polju od zemlje do zemlje, nosi kršćene vode, poškropi svaki komad vinograda grančicom maslinovine blagoslovljene na Cvitnicu, zadije palmu i govori: ‘Kud ja ovom vodom, tu Gospodin Bog svojim blagoslovom’.“

Razdilu se u dvoje: jedan u zapad, drugi u istok, daje moguće prije nego sunce izađe, da blagoslovi sve vinograde. Iđe se i na pokopišće, oškropu se grebi i izmoli nekoliko očenaši za mrtve.“

Na blagoslov su se nosili razni proizvodi. Blagoslovljena se hrana jela na Uskrs, za vrijeme doručka. Pojelo bi se natašte malo od svega. Zbog blagoslova se s ostacima blagoslovljene hrane postupalo na poseban način. Na Uskrs se umivalo blagoslovljenom ili tekućom vodom. Kako je Uskrs svečani dan i pada u proljeće kada je vrijeme toplije i ljepše, u Poljicima su govorili da je Uskrs gizdavac. Ljudi su taj dan nastojali obući što svečaniju i ljepšu odjeću i očekivalo se da će svatko, a osobito mladi ljudi, odjenuti nešto novo, ponoviti se. U uskrsno doba najčešće se darivao uskrsni kruh ili pecivo, osobito djeci. U Poljicima se taj uskrsni kruh nazivao pogača:

„Pogača prava čini se od same šenice. Triba prosijati brašno na gusto sito ili još bolje na koprinu. Rastanji se na loparu za dva prsta debeline, pa kad se ‘oće, da bude baš uredna i stimana (činjena) privme se na pisani kraj lopara, pa ostane sva lipo napisana, a na sridini križ. Peče se u prisan, jer bi kvasanje pokvarilo pismo, a u općenito sve tako tanke pogače i bez pisana kuvaju se u prisan.“

Tradicionalna Uskrsna pogača

Cesto se naziva i sirnica. Tim uskrsnim kruhovima su dodavani različiti mirisi i dodaci poput limunove ili narančine kore, grožđice, pinjole, suhih smokava i si. Šećer se često spominje kao sastojak uskrsnoga slatkog kruha. Pečenje uskrsnoga kruha i kruha općenito je bilo vrlo zahtjevno:

„Puno je do stopanjice zna li kruh umisit, uredit, lipo ispeć, svako ne zna, ne iđe jon za rukon. Zato se čuje prikor, kad se goni mlivo u mlin na paripčetu:

„Deh vranića – na tebi je šenica,

Kakva je stopanjica – bit će gora neg sirčanica.“

Kućanice su često nosile kruh da se ispeče u seoskoj peći kod profesionalne pećarice, jer se smatralo daje kruh pečen u peći „korisniji, čistiji, durećniji (trajniji)“. To se činilo o svakom većem blagdanu ili poslu, kad se zbog manjka vremena ili zbog veće količine kruha koju treba ispeći to ne može učiniti kod kuće. Kruh se početkom 20. stoljeća veoma cijenio:

„Pogača je u gornjim Poljicin (u drugim malo se čini) puno činjeno jiće, nosi se za dar, a peče se uvik na kovinu pod cripnjon. Kaže se: Lipe su ti oči – pri pogači.“

Čestitanje se odvijalo usmeno, najčešće na sam Uskrs, poslije jutarnje ili večernje mise ili na uskrsni ponedjeljak. Zaziv poznat početkom 20. stoljeća u Poljicima je glasio:

„Na dobro vam došlo sveto Uskrsnuće! I vami na spasenje!“. Svi koji su tijekom godine živjeli na gospodarskim imanjima podalje od mjesta u Poljicima za blagdan su dolazili kući.

Tekst napisala: Ana Šarić

The post Uskrs i Uskrsni običaji u Poljicima appeared first on Narodni.NET.

Taj dan nas podsjeća na “posljednju večeru” na kojoj nam je Isus po predanju ostavio mnogo poruka. Jedna od njih je: Ljubi bližnjega svoga, kao što ja ljubim vas. Na Veliki četvrtak se služi sveta misa u bijelom. Da se ova radost slave navijesti svima zazvone sva crkvena zvona. Poslije se zvona zavežu do Velike subote. S oltara poskida se svaki nakit i ukras, kako bi se pokazala žalost i suosjećanje zbog Isusove muke. Oltar pokriva se crnim velom. Tog dana ne smije se raditi. Veliki četvrtak je spomen zadnje večere, kada je Isus odredio presveti oltarski sakrament.

Na Veliki četvrtak zavezuju se zvona u te se kazuje kako zvona odu u Rim.

Majke svojoj djeci kazuju da su veliki četvrtak zvona otišla u Rim žaliti Isusa. A vratit će se tek onda ako djeca budu dobra.

Do tog dana valjalo je pospremiti stan, okrečiti, oprati, a u podne već su pomeli ulicu.Na Veliki tjedan četvrtkom, petkom i subotom održavala se Pilatova litanija. Djevojčice i dječaci odrezali su vrbovo šiblje te su kožu šibe ogulili a to je bila Pilatuška bota. Kada je svećenik u crkvi obavio obred i tri puta udario obrednom knjigom o oltar, to je bio znak djeci koja su prutićima udarali po klupama. Ovaj običaj se je očuvao sve do 1957. godine.

Zvonar ne zvoni crkvenim zvonima, jer je zabranjeno, već rebecka, škrebeta u cirkvi.

Zrcalo u kući omotali su bijelom krpom, a malo ogledalce okrenuli su da se nitko ne može pogledati. Raspelo u kući isto su svezali krpom i samo su u subotu odvezali.

U nekim mjestima dvanaestero mladića čini jednu družinu za klepetanje te obilaze kuće u selu i klepeću. U četvrtak uvečer poslije mise klepeću prvi put, vičući: Na Zdravu Mariju! U petak ujutro u pet sati ministranti ponovo ophode selo vičući: Na Zdravu Mariju, u podne: Na podne!, u 14 sati Na križni put! Prvi i drugi put!, u 15 sati: Na tri ure!, u 17 sati i 15 minuta na svetu misu: Prvi put! te drugi i treci put!, poslije svete mise: Na Zdravu Mariju! U subotu također obilaze selo i u podne skupljaju jaja. Za službu dobijaju jaja.

Uskrsni blagdani počinju Velikim četvrtkom, početkom Isusove muke. Na jedinoj misi najedanput su zazvonila sva zvona i zasvirale orgulje da poslije, do Velike subote, do uskrsnuća osute. Isto tog dana se počela pospremati, očistiti kuća i dvorište. Sto je još ostalo opralo se, jer za subotu sve je trebalo biti spremno. Mještani se umivaju kada u crkvi zazvoni na gloriju. Tog dana u deset sati svezali su zvona. Od tog vremena djeca su klepkala klepkama ujutro, u podne i uvečer.

Voćke su išli podrmati da im mnogo urode. Poslije podne su žene išle na groblje grobove urediti. U crkvi su se ispovjedali za Uskrs.

Bilo je dozvoljeno na polju raditi do 10 sati, a nakon toga svatko se je trebao pripremati za Uskrs.

Kada se je čulo zadnje zvono, tada je trebalo podrmati voćke da bi one dobro urodile.

Uvečer u crkvi na uspomenu zadnje večere održano je skidanje oltara te se bdijelo do 11 sati.

Tog dana radi zdravlja zatikali su za šešir koprivu, a žene su stavljale u rogalj (ženski ukras na glavi) koprivu.

Zabranjeno je sijati sjemenje.

Neki običaji preuzeti su i iz Biblije. Isus je svojim učenicima na Veliki četvrtak oprao noge. Pa tak0 u nekim jestima majke tog dana operu noge svojoj djeci.

Tog dana prepričavaju legendu kako je iznad glave praoca Adama Salamon dao izgraditi most nad rijeci Cedrón. Naime, Isus kada je gonjen pao je s mosta te se kamen mosta omekšao, ali ne i srca njegovih gonitelja. Drže, da se umivanjem mogu s čovjeka i stoke oprati razne bolesti koje potječu od greha.

Kad svećenik počme pivati: “Slava Bogu na visini”, orgulje sviraju, i počmu sva zvona zvoniti. To traje samo par minuta, i posli sve onimi. Zvona i orgulje stanu sve do Uskrsnuća. Ako je tribalo da se zvoni, onda su krepetalom krepetali, nise smilo zvoniti. Na Veliki četvrtak svećenik je pričešćivao oštijom zamočitom u vino. To je označavalo Isusovu poslidnju večeru.

Veliki četvrtak običaji i tradicija

The post Tradicionalni običaji Velikog Četvrtka appeared first on Narodni.NET.

Ova nedjelja naziva se Malim Uskrsom ili Bijelom nedjeljom! A zašto? Zato što je se na današnji dan Isus ukazao svojim učenicima u svoj svojoj slavi te ih pozvao da čvrsto povjeruju u njega i u njegovo Uskrsnuće. Ovu nedjelju neki isto tako nazivaju nedjeljom ‘nevjernog Tome’ koji je morao staviti svoju ruku u Isusov probodeni bok da bi povjerovao.
On povjerova i dade svoj život za Krista i njegovu Radosnu vijest i to, prema predaji, u dalekoj Indiji. Što je s nama? Mi prošle nedjelje proslavismo Kristovo uskrsnuće, mi prošle nedjelje proslavismo Isusovu pobjedu nad grijehom i smrću. Jesmo li povjerovali u ono što smo proslavili ili smo još uvijek hladni i bezvjerni. Evo nam prilike da na ovu bijelu nedjelju učvrstimo svoju vjeru, da se opredijelimo za Krista, te da uskliknemo sa sv. Tomom: Gospodin moj i Bog moj!

Isusovi učenici su ostali razočarani, tužni i u strahu nakon Isusova mučenja, muke, razapinjanja na križ i ukopa. Izgubili su nadu i životne orijentire. Okupili su se u jednu prostoriju i zatvorili se kako ih ne bi pronašli oni koji su pogubili Isusa.

Dok su tako u zatvorenoj prostoriji sjedili i čekali, a ne znajući što čekaju, dođe Isus i stane među njih. Možemo pretpostaviti kako je porastao strah u toj već strahom ispunjenoj prostoriji. Isus ih pozdravlja pozdravom koji im je u tom trenutku možda najpotrebniji:

“Mir vama“

I odmah pokazuje svojim učenicima probodeni bok i ruke kao znak i potvrdu kako je uistinu On Onaj kojega su mučili, razapeli i pokopali. Učenici vidjevši njegove probodene ruke, noge i bok obradovaše se. To su im bili sigurni znakovi kako se ne varaju. Uskrsli Isus želi ih još više učvrstiti u miru zato ih ponovno pozdravi:

“Mir vama“

Ali sada doda još jednu novu misao, važnu poruku i zadatak za njih:

“Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas!“.

Isus zna da oni u sebi nemaju snage za tako veliku zadaću, znao je, obični su i slabi ljudi. Zato im reče:

“Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.”

Evanđelist Ivan ne navodi zašto Toma Blizanac nije bio s njima u toj prostoriji, nego nas samo izvješćuje kako nije bio među učenicima taj prvi dan. Kad im se pridružio oni su mu puni radosti brzo priopćili:

“Vidjeli smo Gospodina!” Međutim, Toma ne može prihvatiti njihove tvrdnje. Učinilo mu se to nemogućim, jer zna da je Isus razapet, proboden kopljem, umro na križu, skinut mrtav s križa i pokopan, stoga reče:

“Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst umjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati”.

Evanđelist Ivan izvještava kako je osmi dan s učenicima u toj istoj prostoriji bio i Toma. Navodi kako su bili zatvoreni, ali ništa ne kaže o strahu. Isus dođe i taj osmi dan. Ponovno stade među učenike i pozdravi ih njima već dobro znanim pozdravom:

“Mir vama!”

Posebnim riječima obrati se učeniku Tomi:

“Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran”. Toma nije ostao ravnodušan, ispovijedi snažno:

“Gospodin moj i Bog moj!” Isus mu reče, nama danas svima dobro znanu rečenicu:

“Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!”

Na žalost, ostala je izreka kako je “Toma sumnjivac“, ali treba ostati i misao kako je postao:

“čvrsti vjernik“.

Neka i nas ovo evanđelje učvrsti u vjeri u uskrslog Krista!

Preneseno sa  Večernji.hr

Nedjelja iza Uskrsa zove se Bijela nedjelja.
Tako je nazvana po bijelim haljinama u koje su odrasli novokrštenici oblačili na Veliku subotu u noći (kod Vazmemog bdjenja), dan svoga krštenja, nosili ih tijekom tjedna, kao znak krsne milosti, a onda, u nedjelju poslije Uskrsa, odlagali.
I danas, djeca na krštenju dobivaju simbolički bijelu haljinicu. Bijela nedjelja ima u nas još i pučko ime:Mladi Uskrs ili Mali Uskrs.

The post Mali Uskrs ili Bijela nedjelja appeared first on Narodni.NET.

S korizmom u selu Pridraga prestaju narodna veselja i puk se polako priprema za najvažniji kršćanski blagdan, Uskrs. Mještani se na Cvjetnicu umivaju u cvijeću. Pošto je crkva dosta udaljena od sela Križni put se održava samo na Veliki petak, a prije ulaska u crkvu cvrči se čvrčaljikama. Tijekom muke Gospodinove vjernici udaraju barabanima po klupama. Na Veliku subotu se blagoslivlje hrana.

Selo Pridraga nalazi se u Zadarskoj županiji, ima dugu kršćansku tradiciju i diči se crkvom svetog Martina koja potječe još iz VI. stoljeća.

Uskršnje vrijeme započinje početkom korizme, kada se prestaju održavati kola i pjevanje pjesama – dakle, prestaje se s narodnim veseljima.

Na Cvjetnu nedjelju ujutro bi se umivalo vodom u kojoj je cijelu noć stajalo cvijeće koje su djeca dan ranije ubrala samo za tu prigodu. Svaki petak tokom korizmenog razdoblja nije se mrsilo, niti su se sklapali brakovi – ti su običaji vezani uz crkvena pravila te vrijede još i danas, Crkveni obred križnog puta održavao se jedino na Veliki petak zbog toga što je crkva svetog Martina bila dosta udaljena od sela.

Na sam Veliki petak prije dolaska u crkvu čvrčilo se cvrcaljikama – drvenim instrumentima domaće izrade (nešto slično danas koriste navijači na raznim sportskim priredbama).

Tradicionalna drvena čegrtaljka

Za vrijeme muke Gospodinove tuklo se barabanima po klupama. Kad je bilo ljubljenje Isusa, vjernici su se pred crkvom izuvali te na koljenima puzali do oltara i ljubili križ. Na Veliki petak kovači nisu radili, a bili su i obustavljeni svi radovi u polju, a na Veliku subotu u crkvu se na blagoslov nosila domaća hrana namijenjena za uskrsni doručak: pogača, jaja, ljutika, sol, kukuruz i vino.

Uskrsni običaji u Pridrazi kraj Zadra

Tekst napisao: Mate Čačić

The post Tradicionalni Uskrsni običaji Zadarskog sela Pridraga appeared first on Narodni.NET.

Mnogi od starih uskrsnih običja u Sinju danas više ne postoje, no u svoje vrijeme bili su veoma značajni i puk ih je s veseljem provodio. Umivanjem u ljubičicama i jaglacima na Cvjetnicu simbolično je započinjao Veliki tjedan u kojem su vjernici nastojali pronaći duhovni mir i pripremiti se za Uskrs. Crkvene običaje pratili su i brojni narodni, od udaranja barabanom po klupama, do bojanja jaja. Zabranom rada na polju vjernici su iskazivali poštovanje prema Kristovoj muci i smrti.

Predstavitćemo najvažnije preduskrsne i uskrsne običaje u Sinju. Neki od njih su se zadržali i danas, dok se većina iskorijenila, te tako ostala živjeti tek u sjećanjima naših baka i djedova.

Kada sam počela svoje malo istraživanje običaja u Sinjskoj krajini, znala sam samo ponešto o onim osnovnim koji se održavaju i danas, ali o onima koji su bili značajni još u davno vrijeme i koji su se održavali uglavnom u selima, nisam znala baš ništa. O tome sam zato pitala svoju baku, Ljubicu Šimac, koja se rado prisjetila preduskrsnog i uskrsnog vremena u Sinju dok je još bila mlada. Tako sam od nje saznala da u razdoblju od početka korizme, a to je bilo na čistu srijedu, pa sve do Uskrsa nije smjelo biti nikakvih bučnih i veselih narodnih običaja. Sve narodne igre, npr. poklade, zatim svadbe i druga društvena događanja, morale su se održati prije uskrsnog vremena, kada je nastupalo vrijeme mira i pripreme za najveći kršćanski blagdan.

Te bučne i vesele običaje najprije nije dopuštala crkva, ali ni puk nije mogao mnogo, jer mu je gospodarstvo u to doba godine bilo jako zahtjevno. Ovaj običaj održao se i do danas, tako ni u današnje vrijeme tjedan dana prije Uskrsa nema glasne muzike u kafićima, ali ni u kućama jako religioznih obitelji. Na ovaj su se način ljudi stalno podsjećali na Kristovu muku.

Tjedan dana prije Uskrsa naziva se Cvjetna nedjelja ili Cvjetnica. Kao i u bakino vrijeme, tako i danas djeca dan prije Cvjetnice odlaze u šume ili livade u potragu za cvijećem. Beru raznovrsno cvijeće, a ponajviše ljubičice i jaglace, te mlado žito. Kada dođu svojim kućama cvijeće stavljaju u vodu u širokim posudama.

Prije je još bio običaj da se te posude ostavljaju pred vratima, jer se vjerovalo da, ako bi se donijele u kuću, iz njih bi izlazile zmije. Na Cvjetnicu su se svi ukućani umivali u cvijeću (Danas to rade samo djeca). Svaki ukućanin je želio prvi doći do posude u kojoj je bilo cvijeće i prvi se umiti, jer se vjerovalo da će onaj tko se prvi umije pronaći najviše ptičjih jaja. Tko nije bio prvi, želio je to učiniti bar prije izlaska sunca, jer se vjerovalo da će tako biti marljivi tijekom cijele godine. Cvijeće u posudama je isticalo značenje Cvjetnice kao proljetnog blagdana, djeca su se trudila da uberu što raznovrsnije cvijeće. Uz ljubičice i jaglace, brao se još i trešnjin cvijet. U nedjelju ujutro tj. na samu Cvjetnicu ljudi su nosili u crkve na blagoslov grančice jele, masline ili lovora. Blagoslovljene grančice stavljali su u svoja polja vjerujući da će ih tako sačuvati od suše i krupe. Nakon toga, grančice su se odnosile i na groblja.

Na Veliki četvrtak morala su prestati zvoniti sva zvona. U Sinjskoj krajini stariji ljudi znaju za prutić nazvan baraban kojeg su također nosili na Veliki petak u crkve na blagoslov. Barabanom su vjernici udarali po klupama u crkvi te bi se tako jedan dio prutića odlomio. Dio koji bi ostao čitav nosili su svojim kućama i vješali ga iznad vrata kroz koja je prolazila stoka. Vjerovali su da baraban ima i zdravstvenu ulogu. Ovaj običaj danas više ne postoji i mlađi ljudi sigurno i ne znaju za baraban.

Vjerovalo se da se na Veliki petak prije podne nije smio raditi nikakav posao, a pogotovo nije bio preporučljiv rad u polju te izvođenje stoke na pašu. Bilo je dopušteno orati kod drugoga, jer je to ipak bio jedan oblik pomoći, ali nije se smjelo orati kod sebe. Poslije podne mogli su se raditi svi poslovi, ali ljudi uglavnom ni tada nisu obavljali nikakve poljoprivredne poslove, nego su ostajali u svojim kućama i pripremali se za Uskrs.

Budući da se nisu smjela čuti nikakva zvona, pastiri su ih skidali i sa stoke.

Na Veliki petak nije se smjelo krvariti i zato se pazilo da se ne ozlijedi. To je bio još jedan razlog zašto ljudi nisu željeli obavljati nikakve fizičke poslove. Vjerovalo se da se dobije onoliko krvi koliko se popije crnog vina pa su najviše pili oni slabokrvni. Danas se također na Veliki petak pije vino, ali nestalo je vjerovanje da se ne smije krvariti. Na Veliki petak jela se riba – bakalar, pilo se vino, bojala su se jaja. Djeca su brala listiće djeteline koji su se onda stavljali na jaje, a ono se vezalo čarapom da se listići ne pomaknu, a potom se stavljalo u vodu u kojoj je bila kapula. Kapula se iskuhavala i tako se dobivala lijepa crvenkasta boja. Ovaj običaj se održava i danas, i vrlo je uobičajen u svim domaćinstvima.

Na Veliku subotu ustajalo se u zoru da bi se što ranije u crkvi blagoslovilo jelo za Uskrs. Ljudi su u košaru stavljali jaja i pogaču i tako ih nosili na blagoslov. Negdje se pogača naziva i posvećenica, jer se vjerovalo daje to jelo stvarno posvećeno.

Na sam Uskrs ljudi prije odlaska na misu jedu blagoslovljenu pogaču i jaja.

Jaje je inače jedan od simbola periodičke obnove prirode, odnosni Simbolizira obnavljanje i ponovo rađanje. Ono je simbol sigurnosti. Na Uskrs, poslije ručka djeca su odlazila na livade noseći svoja obojena jaja. Tada su se tucali jajima na odnos – tko drugome razbije jaje može ga uzeti sebi.

Tjedan dana poslije Uskrsa dolazi Mali Uskrs kada su se ponovo pravile pogače i bojala jaja.

Tekst: Ivana Pavić

The post Uskrs i zaboravljeni Uskršnji običaji Sinja i okolice appeared first on Narodni.NET.

Skradinjani se još od davnih vremena temeljito pripremaju za blagdan Uskrsa. Tjedan prije blagdana počinju najintenzivnije pripreme u kojima žitelji tog malog, lijepog gradića čiste svoju dušu od grijeha, i s radošću iščekuju kad će svanuti jutro Uskrsa. Za dane posta jedu samo beskvasni kruh i blitvu, te odlaze na ispovijed. I za njihovo mjesto karakteristično je vezivanje zvona. Skradinjani su jedinstveni po svom napjevu za čiju se izvedbu dugo pripremaju. Jedinstveno je i to da na Uskrsni ponedjeljak obitelji odlaze na cjelodnevni izlet u Nacionalni park Krka, tzv. Emaus.
Skradin je mali grad na ušću rijeke Krke, a nastao je prije Kristova rođenja kao ilirsko naselje Scardona. Crkva je Skradinjanima oduvijek bila duhovni temelj i nositeljica nacionalnog identiteta tijekom višestoljetne povijesti. Kao takav, Skradin je uspio sačuvati veoma staru tradiciju u obilježavanju najveće kršćanske svetkovine, Uskrsa. Iako ima svega petstotinjak stanovnika, oni su veoma ponosni na svoju baštinu i na svoje običaje, posebice na pjesmu, dalmatinska jela i dobro vino iako se mnogi običaji, pa tako i uskrsni, s godinama mijenjaju ili potpuno nestaju, uvijek ima onih koji ih nastoje sačuvati, ili ih se barem s radošću prisjećaju. To su uglavnom naše bake i djedovi koji nam uvijek rado pričaju kako su oni u svoje vrijeme slavili uskrsne blagdane, i kako se što radilo kad su oni bili mladi.

USKRSNA JELA

U Skradinu se mnogo drži do spravljanja tradicionalnih uskrsnih jela. Domaćice u subotu ustaju u ranu zoru da zamijese pogače koje trebaju kvasati cijeli dan, a navečer se nose u crkvu na blagoslov. U košaru se stavljaju pogače, jaja i sol koji se doručkuju na uskrsno jutro. Bojanje jaja nekada je bila prava radost najmlađim ukućanima. I danas se djeca tome raduju, ali ne kao nekada. Dok nije bilo umjetnih boja jaja su se bojala prirodnim bojama koje su se dobivale kuhajući crvenu kapulu ih blitvu. Motivi su se dobivali tako da se oko jajeta omota djetelina, pričvrsti gazom i zatim stavi na obojanu vodu, pa se očekuje kakvo će jaje ispasti. Nama su to naše bake pokazale, ali mi radije jaja boj amo umjetnim bojama i naljepnicama. Skradinjani poštuju post kao izraz pokore, kajanja i priprave za blagdan, a neki poste i na Veliki četvrtak. Tada večeraju beskvasni kruh i blitvu, a pije se i crveno vino jer se vjerovalo da koliko se popije kapi vina, toliko se dobije kapi krvi. Na Veliki petak obvezno se jedu bakalar, riba i zelje, a na Uskrs u kući mora biti svega. Uoči uskrsnih blagdana posebno je važno ispovijediti se i priznati svoje grijehe, da se nakon pokajanja i pokore dobije oprost, a i zapovijed nalaže da se vjernici barem jednom godišnje ispovijede i na Uskrs pričeste.

VELIKI TJEDAN

Veliki tjedan započinje Cvjetnicom ili nedjeljom Muke Gospodnje, po uzoru na događaj Kristova ulaska u Jeruzalem, gdje su ga Židovi pozdravljali palminim i maslinovim grančicama. Vjernici nose svoje maslinove grančice na blagoslov, te se u procesiji ide prema središnjoj crkvi. Nekada se održavalo četrdesetosatno klanjanje pred Presvetim, za vrijeme kojeg se pjevao psalam 50-51, : “Smiluj mi se Bože” na poznatom skrađinskom napjevu koji se pjeva samo u Skradinu, a danas se to radi na Veliki utorak i Veliku srijedu.

VAZMENO TRODNEVLJE

Vazmeno trodnevlje, odnosno tri dana u kojima se obilježava razapinjanje i smrt Isusa Krista, te njegovo uskrsnuće, započinje Velikim četvrtkom. Na taj dan je misa Večere Gospodnje. Na početku se zapjeva pjesma “Slava Bogu na visini” koja je popraćena zvonjavom crkvenih zvona. Od tog trenutka zvona se vežu i počinje crkvena “šutnja” koja traje do vazmenog bdijenja, kada se ponovno zapjeva “Slava Bogu na visini”. Na misi prisustvuje dvanaest Isusovih učenika. Tada svećenik simboličnom gestom pranja nogu podsjeća na Krista koji je pranjem nogu svojim učenicima ostavio zapovijed ljubavi da i oni tako čine jedni drugima. Obred završava prijenosom Svetog Otajstva na oltar koji simbolizira Kristov grob.

Na Veliki petak crkva ne slavi euharistiju, već se obavlja obred Muke Gospodnje, na kojem se vjernici prisjećaju smrti svojega Gospodina Isusa Krista. Početak obreda nagovješćuje se čegrtaljkama kojima mlađa djeca prolaze kroz grad tri puta prije obreda. To je drveni predmet s drškom na čijem se kraju nalaze zupci, pa se vrtnjom proizvodi glasan zvuk. Crkva je «prazna», nema ukrasa ni sjaja, a liturgija započinje šutnjom služitelja prostrtog pred oltarom u znak žalovanja za mrtvim Kristom. Slijedi pjevanje Muke Gospodnje i ljubljenje svetog križa, a nakon toga procesija preko rive uz pjesmu “Puče moj” koju pjeva muška klapa na starom skrađinskom napjevu. Dugo vremena se pripremaju za taj dan jer je Skradinjanima osobito stalo da taj događaj bude dostojanstven i svečan.

“Puče moj, što učinih tebi

Ili u čem ožalostih tebe?

Odgovori meni.

Puče moj, ja izvedoh tebe

Iz zemlje Egipta,

A ti pripravi križ Spasitelju svome.

Puče moj, ja napojili tebe Vode iz kamena,

A ti mene napoji žuči i octa.”

Nakon procesije križ se stavlja na oltar koji simbolizira Kristov grob, a okićen je palminim listovima, maslinovim grančicama i svijećama. Nekada su uz Kristov grob stajali metalni čuvari po uzoru na žudije, stražare Kristova groba, ali ih danas više nema. Mnogi se vjernici tu večer do ponoći mole ispred Kristova groba.

U subotu navečer vjernici se okupljaju na Vazmenom bdijenju. U toj noći crkva slavili Kristov prijelaz iz smrti u trajni život i zato je ova noćna liturgija’ izvorište svih svetkovina i vrhunac slavljenja Kristova Uskrsnog Otajstva. Ovu liturgiju počinjemo šutnjom u tami pred crkvenim vratima, a zatim svećenik blagoslivlja novi oganj i iz njegova plamena upali uskrsnu svijeću u koju zabada pet kuglica tamjana govoreći: “Krist jučer i danas, početak i svršetak, alfa i omega, njegova su vremena i vjekovi. Njemu slava i vlast po sve vjekove vječnosti.” U procesiji kroz tamnu crkvu, unoseći uskrsnu svijeću, svećenik tri puta zastaje i zapjeva: “Svjetlo Kristovo. “Služba riječi“ sastoji se od sedam starozavjetnih čitanja. U krsnoj službi uzima se obnova krsnih obećanja. Ako se te noći nitko ne krsti, onda ostali nazočni koji su već kršteni odgovaraju na tri pitanja o spremnosti na moralni život u skladu s kršćanskom vjerom, te na tri pitanja o prihvaćanju vjere crkve. Na kraju misnog slavlja svećenik uz posebnu molitvu blagoslivlja vjernike i jela koja su u košarama donijeli na blagoslov.

Na Uskrsno jutro limena glazba kroz cijelo mjesto svira budnicu. Doručkuju se blagoslovljena jela, a crkvena zvona pozivaju na misu.

Na Uskrsni ponedjeljak tradicionalno se brodovima odlazi na Emaus. To je misa koja se održava na otvorenom u Nacionalnom parku Krka. Nose se košare s hranom i u prirodi se boravi cijeli dan, a skupljaju se vjernici iz cijele županije.

Uskrs je dan pobjede, dan oslobođenja, svjetla, dan koji rađa puninu radosti i puninu nade u vječni život, dan kada se stvara novi narod, novi svijet, dan kada Božja ljubav ostvaruje jedinstvo između neizmjernog i ograničenog. Uskrs u nama oživljava nadu i vjeru da ćemo jednom uskrsnuti i biti s Gospodinom i zbog toga je važno da uskrsne blagdane proslavimo svečano i dostojanstveno. Svaki grad i svako mjesto njeguju svoje stare običaje, a na nama mladima je da običaje naših starih sačuvamo, da se oni jednog dana ne izgube i ne zaborave. Trebamo biti ponosni na običaje i na tradiciju svoga grada, jer upravo ono čine svako mjesto posebnim.

Tekst napisala: Katarina Pulić

Foto: Dnevnik.hr

The post Tradicionalni Uskršnji običaji u Skradinu i okolici appeared first on Narodni.NET.

Veliki ili sveti tjedan je sedmica prije Uskrsa.

Počinje nedjeljom Cvjetnicom, a završava Uskrsom.

U bogoslužju je sav prožet uspomenom na Isusovu muku. Svaki dan toga tjedna zove se veliki, a napose su posljednja tri dana (Veliki Četvrtak, Veliki petak, Velika subota) prožeta najvećim događajima Isusova života i njegovih djela za spasenje svijeta. To su muka, smrt i uskrsnuće.

Veliki tjedan je prolazio u znaku priprema na Uskrs. Žene su kuće pospremale, obijelile, obično su muškarci red napravili oko kuće, u dvorištu i u gospodarskim zgradama.

Veliki tjedan prolazi u dočeku najvećeg kršćanskog blagdana u kojemu se obnavlja uspomena na najveći kršćanski događaj, na pogubljenje Isusa koji se žrtvovao i otkupio grijehe cijelog čovječanstva.

Ovo razdoblje Hrvati nazivaju Velika nedelja, Velika nedilja koja donosi tužan mir kršćanskim dušama.

Mještani su rano ustajali i molili se.

Na Veliki tjedan utorkom, srijedom i četvrtkom popodne u 3 sata išlo na litaniju.

Kada je Veliki post zabranjeno je plesati jer bi u protivnom šljive popadale s voćaka. Nije se išlo u društvo, bilo je zabranjeno pjevati i plesati.

Veliki tjedan i običaji velikog tjedna

The post Veliki tjedan značenje i običaji velikog tjedna appeared first on Narodni.NET.

U Zmijavcima djevojke na Cvjetnicu umivaju lice u cvijeću, a zatim se ide na sv. misu na kojoj se blagosivljaju maslinove, palmine i lovorove grančice. Od Velikog četvrtka do Bile subote ne zvone zvona. Prisjećajući se Posljednje večere, svećenik na Veliki Četvrtak pere noge dvanaestorici apostola.

Na Veliki petak procesija kroz mjesto kanta Muku gorku Gospodinovu. U petak i subotu čuva se Isusov grob. Jaja se bojaju na tradicionalan način, u kuhanoj ljusci od crvenog luka ili kuhanom vinu. Blagosivljaju se na Veliku subotu, a jedu se u uskrsno jutro, prije polaska na misu.

Zmijavci, mjesto u Imotskoj krajini, smješteno je uz jugozapadni rub Imotskog polja u Dalmatinskoj zagori, svega nekoliko kilometara zračne linije udaljeno od mora, u zaleđu Biokova. Zmijavci, kao i ostala mjesta, imaju svoju povijest, tradiciju i običaje.

Veliki tjedan započinje Cvjetnicom. Cvjetnicu slavimo kao spomen na dan kada je Isus ulazio u Jeruzalem te bio posipan cvijećem od mnoštva ljudi koji su ga dočekivali s palminim i maslinovim grančicama. Po priči moje bake na Cvjetnicu se umiva u cvijeću. Cvijeće se preko noći stavi u vodu i u toj vodi noću se kupaju anđeli. To cvijeće su pretežno mirisne ljubice, simbol nježnosti i skromnosti. Na Cvjetnicu se slavi sv. misa na koju se ide s maslinovim, palminim i lovorovim grančicama koje se ludu blugosiivljuju. Ide se u procesiji i pjeva Muka, Blagoslovljene grunčice narod zove jelice. U prijašnju vremena, kada bi bilo nevrijeme, ljudi bi jelice iznosili u dvorišta ili pred kućni prag te bi ih zapalili, vjerujući da će zaustavili glad.

Veliki četvrtak je dan posta i molitve. Slavi se sv. misa sa „Slavom“, zvona zvone, a iza „Slave“ utihnu i ne zvone do 23 sata na Veliku (Bilu) subotu. Svećenik pere noge dvanaestorici ministranata, kao što je Isus na posljednjoj večeri prao noge dvanaestorici apostola. Poslije sv. mise pjeva se „Gospin plač“. Na Veliki Četvrtak običaj je jesti zelje, kao sjećanje na posljednju Isusovu večeru na kojoj su jeli gorko zelje.

Prijašnjih godina molilo se:

 „Dušice grišna

Budi u viri kripna

Kada budeš putovala

Dugin putim

Tisnim klancim

Pitat će te duh nečisti

Je si l moja il Božija

A ti njemu odgovori

Nisam tvoja neg Božija

Kada sam bila na onome svitu

Na Božijem cvitu

Ja sam govorila

Na blag danak

Na Veliki četvrtak

Sto križića

Sto Ješusa

Sto amena

Sto se puta prekrstila

U ime Oca i Sina I Duha svetoga“

Na Veliki petak cijelo mjesto utihne zbog sjećanja na muku Gospodnju, Taj dan je strog post i nemrs, a većina posti o kruhu i vodi. Kroz mjesto se ide za križem i kanta se Muka gorka Gospodinova. Toga dana peče se pogača (kruh bez kvasca) i pije se crno vino, uz geslo „Koliko tog dana popiješ, toliko krvi dobiješ“ U svim imotskim župama prije je bio običaj da se na Veliki petak i Veliku subotu čuva Gospodinov grob. Taj običaj zove se kvarantore, četrdesetosatno klanjanje.

Više o crnom vinu za Veliki petak

Za Veliku subotu uvriježio se naziv Bila subota. Riječ „bila“ u starohrvatskom jeziku znači velika, i to se u narodu održalo do danas, Tog dana jaja se nose na blagoslov u crkvu, a uz jaja se nose i druga jela, pogače, sirnice. Na Veliku subotu bojaju se jaja – pisanice

Bojanje jaja je na tradicionalan način – Jaja se bojaju u kuhanoj ljusci od crvenog luka ili u kuhanom crvenom vinu gdje dobivaju kristalnu ljubičastu boju.

Više o tradicionalnom ukrašavanju jaja.

Na Veliku subotu Također je post, U 11 sati oglase se zvona, zvoni „Glorija“.

Prije je bio običaj da se svatko tko ima priliku umije dok zvoni, a kad zvono prestane više se ne umiva. Oni koji bi se tada našli u polju, dok zvono zvoni zaustave rad i iz žbanja se umiju vodom. Na Veliku subotu slavi se vazmeno bdijenje, misa uskrsnuća Gospodnjega.

Na uskrsno jutro, prije polaska na misu, jede se blagoslov, tj, blagoslovljena jaja. Slavi se svečana sv, misa uskrsnuća Gospodnjega, Običaj je da se na Uskrs krste djeca.

Uskrsni ponedjeljak je znak produženog Uskrsa, odnosno to je duhovni ponedjeljak kojim se opečaćuje jačina Uskrsa.

Autor teksta: Barbara Milas

The post Uskršnji običaji Imotske krajne – običaji kroz Veliki tjedan u Zmijavcima – appeared first on Narodni.NET.

Donosimo vam staru molitvu koju su naše bake  molile 100 puta na Veliki četvrtak!

Dušice grišna, budi u viri kripna!
Kada budeš putovati dugim putin, tisnim klancim,
susrist će te Duv nečisti, duv nemili.
Pitat će te, dušo, jesi l’ moja il Božja.
Nisam tvoja, već Božja.
Ja sam Bogu rekla doći na blagdanak, na Veliki četvrtak,
sto Križića, sto Jezusa, sto Amena, sto se puta prikrsti.

The post Stara zaboravljena molitva Velikog četvrtka appeared first on Narodni.NET.

Za bojanje uskršnjih jaja mnogima je najlakše da kupe boje u trgovini, ali ukoliko želite da probate nešto kreativno i autentično, poslužite se namirnicama iz vlastite kuhinje.

Većina prirodnih boja koristi se tako što odabrane namirnice treba kuhati zajedno sa jajima i ostaviti da se sve zajedno ohladi. Što jaja budu duže u obojenoj tekućini, to će boja biti intenzivnija ali neće dostići intenzitet kupovnih boja. U tome i nije stvar, zar ne…

Evo zanimljivih prijedloga za…

Bojanje jaja, stari kućni recepti

Ako želite da jaja obojite u žuto možete da sa jajima skuhate koru limuna, naranče. U vodu za kuhanje jaja možete dodati mljeveni kumin ili jaja skuhati u čaju od kamilice.

Za narančasto obojena jaja ljuske crnog luka ili mrkvu skuhajte zajedno sa jajima, u vodu za kuhanje jaja dodajte čili-prah ili mljevenom crvenom paprikom obojite vodu za kuhanje jaja.

Za crveno obojena jaja zajedno sa jajima skuhajte ljuske ljubičastog luka ili jaja obojite sokom od šipka.

Za ružičastu boju, jaja možete kuhati sa ciklom, sokom od brusnica ili sokom od grožđa.

Za plavo obojena jaja listove ljubičastog kupusa kuhajte zajedno s jajima ili jaja obojte sokom crnog grožđa.

Ako biste jaja željeli obojiti u zeleno možete jednostavno listove svežeg špinata skuhati zajedno sa jajima.

Ukoliko želite da jaja budu smeđe boje, vodi za kuhanje jaja dodajte jaku tursku ili instant kavu, ljuske oraha skuvajte zajedno s jajima ili crni čaj dodajte u vodu za kuhanje jaja.

Jednostavno bojanje jaja s korom crvenog luka

Za najbolje rezultate skupljajte ljuskice pravog crvenog luka. Može poslužiti i onaj ljubičasti, ali boja jaja će biti plava i pomalo prljava. Umjesto ljuskica luka mogu se koristiti i druge namirnice – primjerice kopriva ili špinat za zelena jaja,  cikla za crvena jaja, zeleni čaj za žuta jaja. No, naši stari uvijek su koristili baš ljusku luka, a i ona daje najintenzivniju boju kojoj je teško odoljeti. Ono što je prednost ove tehnika jest činjenica da je posve prirodna i kasnije  jaja možete bez problema pojesti, što s umjetnim bojama nikako nije slučaj.

ŠTO ĆE VAM TREBATI?

1. Što više ljuskica crvenog luka
2. Stare hulahopke izrezane na komade
3. Špaga ili konac
4. Travke i cvjetići
5. Voda

1.KORAK

Na jaja pritisnite travke, listiće i cvjetiće. Uberite što ljepše primjerke i raširite listove i latice da lijepo prianjaju uz ljusku jajeta. Što ih ljepše namjestite, to će kasnije otisak biti ljepši. Pozor – dok ovo radite, pazite da ne stisnete jaje prejako, kako ne bi napuklo ili puknulo.

2.KORAK

Uzmite komade hulahopki i pažljivo obložite jaja i biljke te na kraju zavežite špagom ili koncem. Hulahopku napnite i zategnite te tom prilikom također pazite da vam se travke ne zgužvaju ispod čarape. Ako je potrebno, sve maknite pa krenite iz početka dok sve ne sjedne na svoje mjesto.

3.KORAK

Ovakva jaja u hulahopki složite između ljuskica luka. Pripazite da su ljuske i ispod i iznad jaja kako bi se što ujednačenije obojala. Kuhajte oko 10 minuta. Nemojte prekuhati kako jaja ne bi popucala, ali nemojte ih ni prekratko kuhati jer bi se brzo mogla pokvariti.

4.KORAK

Kada su kuhana, jaja ostavite u ljuskicama luka neka se ohlade, najbolje preko noći. Potom odstranite hulahopke i travke, a ispod će vas čekati lijepo iznenađenje – otisci biljaka. Za kraj jaja se mogu premazati komadićem vate umočene u ulje, kako bi se lijepo sjajila. I to je to!

The post Bojanje jaja tradicionalnim prirodnim metodama appeared first on Narodni.NET.

Velika subota je dan tišine. Toga dana nema liturgije. Postilo se u starini i na Veliku subotu. Toga su se dana kuhala, bojila i šarala jaja, čemu su se posebno radovala djeca.

Jaja su se bojila uz pomoć prirodnih tvari: crvenog luka i koprive, a šarala istopljenim voskom; u novije vrijeme se boje kupljenim umjetnim bojama i šaraju posebnim kiselinama.

Više o bojanju jaja prirodnim bojama

Od ranih kršćanskih vremena tu noć nazivamo „noć bdijenja“. Veliki svetac katoličke crkve, Sveti Augustin, je ovo bdijenje nazivao “majkom svih bdijenja“ (lat. vigilija). U ovoj se noći liturgijski proslavlja cjelokupna povijest našega spasenja.

Tradicionalni običaji na Veliku subotu

Na Veliku subotu u crkvi su se blagoslivljale i uskrsne svijeće, a negdje bi se kod zvonika ranim jutrom naložila velika vatra ili oganj koji bi se zapalio kresivom. Žene bi uzimale komade tinjajućih zbica ili cipanica sa vatre koju bi svećenik blagoslovio i nosile ih kući kako bi zapalile vatru na kućnom kominu. Goreće drvo se do kuće ne bi smjelo ugasiti, jer se vjerovalo kako je to «velika nesrića za cilu godinu». Djeca bi komade izgorenog tinjajućeg drva stavljala u važe i također ih nosila na kućni komin, na kojem će se uskoro početi pripremati uskršnje jelo.

Uskrsni krijes (vatra)

Na sredinu crkve postavljala se velika posuda (kršćenica), a narod bi u blagoslovljenoj vodi prao lice i ruke, jer se i danas vjeruje kako voda štiti od zla i uroka, te obnavlja duhovno i tjelesno zdravlje. Svi prisutni nosili su blagoslovljenu vodu kući kako bi ih tijekom godine štitila od bolesti i ostalih zala i nevolja.

Prema riječima starijih, trvenice su dobile naziv po tome što tijesto od kojeg se izrađuju treba dobro umijesiti ili utrti. Žene su ustajale i po nekoliko puta preko noći kako bi premijesile tijesto od kojeg bi ujutro oblikovale kugle, na čijem bi vrhu napravile tri reza, što je znak Svetog trojstva. Zatim je sirnice trebalo premazati tučenim jajem i posuti krupnim šećerom, koji se prije nabavljao u velikim glavama, a one su se razbijale u manje komade.

Prema proučavanju nekih povjesničara, pretpostavlja se kako sirnica predstavlja simbol muke jer podsjeća na spužvu kojom su Kristu vlažene usne tijekom posljednjih sati njegovog života.

Sirnica bez sira?

Česta su pitanja zašto uskršnje pecivo nosi naziv sirnica, kad u njoj nema sira. Prema riječima nekim pričana, početkom 20. stoljeća se za Uskrs peklo pecivo u koje se zabadalo po pet komadića starog sira, što je predstavljalo pet Isusovih rana, a pecivo se zavalo «sirčenica». Nakon što su se ti kruhovi sa komadićima sira prestali mijesiti i peći, naziv sirnica ustalio se za današnje uskršnje pecivo.
Bio je običaj ženskoj djeci peći pecivo pod nazivom «guska» ili «lučica» koje ima oblik pletenice, a u sredinu peciva stavljano je jaje. Prema vjerovanju, djevojčicama je ovo pecivo bio poticaj da postanu što bolje žene i majke, što je u starija vremena bilo osnovno i jedino žensko zvanje.
Muškoj djeci pekli su se kolači, odnosno tijesto u obliku kruga u koje je također stavljano jaje, a preko jaja se izrađivao križ od komadića tijesta. Osim kolača, dječaci su bili darivani i pecivom u obliku luka sa strelicom, a pecivo ih je svojom simbolikom trebalo potaknuti na junaštvo i muževnost.
Na kominima se na Veliku subotu pekao i veliki kruh od bijelog brašna, odnosno «popovnica», koji bi se na Uskrs darovao župniku.

Nošenje jaja na blagoslov

Jaja su se na blagoslov nosila neobojana.

Jaja su se počela bojati pred Drugi svjetski rat, a do tada su se na blagoslov nosila neobojana. Kada se počelo sa bojanjem, za bojanje su se koristile prirodne boje koje su se dobivale kuhanjem jaja sa peršinom i zeljem, od čega se dobivala zelena boja; kuhanjem jaja sa listovima crvene kapule poprimala su crvenu boju itd. Ovdje možete pogledati opširnije.

Vjeruje se kako je jaje simbol uskrsnuća, te da donosi sreću i zaštitu od zla. Ljuske uskrsnih jaja stariji nisu bacali, nego su ih spaljivali u vatri ili nosili u polja i stavljali u redine.

Poznata je i dječja igra sa jajima

Tuklo bi se jaje o jaje, a čije bi bilo natučeno, morao ga je dati pobjedniku, odnosno onome čije bi skuhano jaje ostalo neoštećeno.

The post Velika subota – Tradicija i običaji za Veliku subotu appeared first on Narodni.NET.

U Islamu Latinskom kroz Veliku šetemanu provode se brojni crkveni i narodni običaji kojima se pobožni puk priprema za slavlje najvažnijeg kršćanskog blagdana, Uskrsa, Misa večere Gospodnje, Služba muke Gospodnje i Vazmeno bdjenje i obredi su kojima crkva podsjeća vjernike na najteže razdoblje Isusova života..

Župa Islam Latinski je samostojna rimokatolička župa, stara tri stoljeća. Pripadaju joj mjesta: Islam Latinski, Islam Grčki i Rupalj. Od najstarijih vremena ovaj je prostor pripadao Ninskoj nadbiskupiji, a nakon njena ukinuća 1828. god. Zadarskoj nadbiskupiji. Župa je ranije pripadala Ražanačkom dekanatu. Župna crkva sv. Nikole, građena u prvoj polovici 18. st., nalazi se u Islamu Latinskom. Današnji je Islam imao više imena u povijesti, ovisno o tome tko ga je osvajao, a jedno od najpoznatijih je Učitelja Vas. Naziv Islam potječe iz vremena kad Osmanlije na ovim prostorima ruše naselja i uspostavljaju jaku vojnu utvrdu na području današnjeg Islama Latinskog. Ta je utvrda bila druga po redu, odmah iza Udbine, i Turci su joj dali ime Sedd – ‘Islam (Bedem Islama). Islam je od 1993. godine dio općine Posedarje unutar Zadarske županije.

Uskrsni blagdani započinju Cvjetnicom i njima završava korizmeno vrijeme godine. Cvjetnica je nedjelja kojom započinje Veliki tjedan, tjedan Isusove muke i uskrsnuća. Dan prije Cvjetnice bere se proljetno cvijeće koje se navečer potapa u vodu, te se bere maslinova grančica. Na Cvjetnicu je običaj umivati se u cvijeću, a maslinova grančica i kite cvijeća nosile su se u crkvu gdje su se blagoslivljali. Svečanom procesijom s maslinovom grančicom i drugim , grančicama spominjemo se svečanog Isusovog ulaska u Jeruzalem gdje ga je čekala muka i smrt.

Takozvana “velika šetemana” (Veliki tjedan od Cvjetnice do Uskrsa) je bio ispunjen vjerničkom pobožnošću.

Veliki četvrtak je tzv. dan pred Vazam, pa se zato toga dana obavijaju pripreme za njega: posvećuju se sveta ulja za krštenje i potvrdu u vazmenoj noći te ulje za bolesnike. Posvećuje ih biskup. Na Veliki četvrtak odvijala se misa i procesija oko crkve. Ako se iz nekog razloga ne održava procesija oko crkve, ona se odvija u crkvi ispred slika svetog Križnog puta, te se iza svake postaje moli kitica iz pjesme Gospin plač. EuEanstijsko slavlje naziva se Misa Večere Gospodnje kada se slavi i obnavlja Isusova oproštajna večera. Dok se pjeva Slava, svečano zvone zvona, te zvonar nakon zvonjave u četvrtak najčešće sam vezuje zvona, a ponovno se zvoni tek na “slavu vičnju” u Veliku (Krsnu) subotu. Naime, kroz dane Isusove muke i smrti se ne zvoni.

Na Veliki petak se ne slavi euharistija, a oltar je posve gol: bez križa, bez svijećnjaka, bez svijeća, bez oltamika. Uvečer se u crkvi slavi spomen Kristove muke i to se slavlje naziva Služba muke Gospodnje. Običaj je klanjati se križu koji se postepeno otkriva, nakon što je tokom korizme bio prekriven, uz pjevanje“.. .Puče moj, što učinih tebi ili u čem ožalostih tebe? Odgovori meni!…” (Prijekori). Na Veliki petak također je običaj post i nemrs, čime se prisjećamo Kristove muke. .Velika Subota je dan kad je običaj peći pogače, odnosno “blagoslovnice” i druge slatke poslastice za Uskrs. Navečer se slatka blagoslovnica, jaja, luk i sol stavljaju u košare (sprtvice) i nose na blagoslov u crkvu. Misa koja se održava na Veliku subotu naziva se Vazmeno bdijenje. Na samom početku Euharistije održava se Služba svjetla, kada svećenik ulazi u crkvu pali svijeću uz izgovaranje riječi: “svjetlo Kristovo”, na što puk Odgovara: “Bogu hvala”. Zatim slijedi svečana “procesija ili ophod s uskrsnom svijećom i svijećama upaljenim na njezinu plamenu kroz crkvu. U trenutku pjevanja “Slave” zvonar razvezuje zvona i brzim udaranjem klatna na jednu stranu, tzv. “luncijanjem”, objavljuje Isusovo uskrsnuće. Poslije euharistije slijedi blagoslivljanje vode u kamenici crkve koju puk uzima na kraju službe i nosi kućama. Blagoslovljenom vodom se također blagoslivlja narod i košare s jelom.

U nedjelju poslije Velike, subote slavi se Uskrs dan Kristova uskrsnuća. Na ovaj dan se svečano održava euharistijsko slavlje. Kao i na Veliku subotu, i na Uskrs se zvoni za vrijeme pjevanja Slave. Dan Uskrsa prati veselje, kolači, obilje jela i pića, te druženje u selu. Nekada se igralo kolo, no taj se običaj s vremenom izgubio. Djeca se na Uskrs igraju jajima obojenim u korama luka i drugih trava, i to se naziva “tucanjem”. Za Uskrs je također običaj navečer paliti lumine, kao što se radi na Veliki petak.

Uskrsni običaji u Posedarju i Islamu Latinskom

Tekst napisala: Marina Kolčeg

The post Uskršnja tradicija i običaji u Posedarju i Islamu Latinskom appeared first on Narodni.NET.

Ovaj običaj u Velikom tjednu je stoljetna tradicija Vrličana, u kojem grupa muškaraca, pripadnika Bratovštine čuvara Kristova groba, obučena u tradicionalne narodne nošnje vrličkoga kraja, s tradicionalnim oružjem, sudjeluje u crkvenim obredima i ophodima Velikog petka, čuvajući Kristov grob, sve do uskrsnuća.
Cijeli se obred odvija u strogom i ozbiljnom ozračju, a završava iza uskršnje mise, kada pred crkvom Gospe od Ružarja plešu narodno kolo, u znak pobjede Krista uskrsloga nad zlom i grijehom.

Donosi: Uz gangu i bukaru

The post Običaj čuvanja Kristova groba u Vrlici appeared first on Narodni.NET.